Tajne se uvijek na kraju otkriju ...

Bila je nedjelja 1. studenoga 1857. godine. Isabelli je danas bio 13. rođendan. Kao i svake nedjelje morala je ići u crkvu sa Anne. Danas je bila velika misa radi Dušnog dana. Ljudi u crkvi Isabellu su gledali sa strahom u očima. Pošto je na dan mrtvih bila rođena u gradiću je prohujala priča da je ona ukleto djete. Anne je pokušavala smiriti glasinu i opovrgnuti praznovjerje, ali nije uspijela. Isabella je znala za to i uopće ju to nije diralo. Anne je voljela Isabellu kao svoju rođenu kči i sama je sebi obečala da će učiniti sve da joj bude najbolje u životu.

Anne i ona su živjele u kućici na kraju gradića tik uz crnu šumu. Anne je bila sretna što su odvojene od ostatka grada jer ih tamo nitko nije gnjavio. Bila je to mala drveba kućica sa katom. U prizemlju su bile 3 sobe, kuhinja, kupaonica i dnevni boravak gdje su i spavale. Tamo je bila jedna velika peć koja im je služila za grijanje i kuhanje. Na katu je bio tavan sa jednim malim prozorčićem koji je gledao na crnu šumu. Isabella je kraj njega najviše voljela sjediti i promatrati velike crne krošnje zimzelenoga drveća kako se njišu u ritmu vjetra i pahulja u vrijeme zime.

Annein brat, Gregoire, će im doći u posijetu za blagdan i Isabellin rođendan. On je mornar i često putuje. U kontaktu je sa Annom preko pisama, ponekad svrati do njih kada je na sjeveru Finske. Od početka, kada je prvi put vidio Isabellu odmah ju je zavolio. Kada su se vratile sa mise Isabella je krenula otvoriti poklone koje je dobila od Anne i Gregoirea. Annein poklon se nalazio zamotan na stolu, pokraj peći, u tamno crveni papir, nespretno obvezan debelim komadom crnoga konca. Isabella je sa smiješkom na licu primila poklon u ruke i otvorila ga. Uvidjela je prekrasnu deku koju je Anne za nju isplela. Bila je crna, prilično velika, sa izvezanim crvenim ružama i na dnu ispisanim inicijalima I & A 1857. Potrčala je prema Anni i zagrlila ju što je jaće mogla. Anne joj je sa smiješkom uzvratila zagrljaj, ali ga je ubrzo skinula sa lica jer je znala tajnu koju Isabella još nezna, ali moguće da će je ubrzo doznati.

Poklon od Gregoirea je bio u velikoj drvenoj kutiji. On je došao iz Italije bio je tamo na putu 2 mjeseca i tamo je našao njen dar. Nije bio siguran hoće li se dar svidjeti Isabelli ili ne, ali ipak ga je kupio. Isabella nije odmah strgala kutiju u valu znatiželje za tim što je unutra, nego je lagano primila dar i sa strpljenjem ga krenula otvoriti. Bila je jako radosna jer to je bio najveći dar koji je ikada u životu dobila. Kada je otvorila drvenu kutiju imala je što za vidjeti. U kutiji je bilo violončelo. Izrađeno od tamnoga drveta, sa urezanim crnim ukrasima i imenom na dnu. Pisalo je Guarneri. To je bilo violončelo izgrađeno u Italiji od poznate majstorske obitelji Guarneri, izrađivača gudačkih instrumenata.

Anne je bila oduševljena, a Isabella nije puštala Gregoirea iz ruku od ushičenja i sreče. Sjetila se da u Isabellinoj školi profesor glazbenog Sari Vakela svira violončelo i violinu i da bi mogao podučavati Isabellu. Nakon nedjeljnog ručka, Anne i Gregoire su pričali dok je Isabella proučavala violončelo. Anne ju je zamolila da ode po vodu do bunara koji je bio 100 m od njihove kuće i da pazi jel se cesta zaledila i jako je klizava. Isabella je vratila violončelo u kutiju i zatvorila je. Otišla je do velikog ormara i uzela svoj crni kaput, obula crvene čizme i otišla po vodu. Kada je izašla iz kuće snjeg je padao u malim pahuljicama, primao se za njenu crnu kosu i topio se čineči je mokrom. Put do bunara stvarno nije bio niti dug niti naporan. Voljela je šetati tim putem. Kroz put se prostirao veliki drvored zimzelenoga drveća, kada je padao snijeg uvijek bi se zadržao na drveću i put ne bi bio natrpan snijegom.
Dok je Isabella otišla po vodu, Anne je pospremala suđe od ručka, a Gregoire je krenuo u sobu na počinak. U jednom trenu netko je pokucao na vrata, Gregoire je krenuo otvoriti i ugledao visokog čovjeka snažne građe, duže tamne kose i velikih svijetlo smeđih očiju. Gregoire je ostao ukipljen jer je znao tko je to, Anne se požurila prema vratima i ugledala Williama. Val straha, ushičenosti i čuđenja prošao je kroz Anne i Gregoire. William je samo dubokim glasom izgovorio „Dobar dan“. Anne mu je uzvratila i pustila ga u kuću. Obijesio je kaput i sjeo na kraj stola. Izgledao je mirno i strpljivo, na neki način dobročudno. Leticia ga je uvijek kao takvog opisivala, ali rijetki su joj vjerovali. Anne je bila jedna od njih. Gregoire ga je pitao kako je gdje je živio svih ovih godina. Na što je William ispričao da je živio još 2 godine u Finskoj od Isabellinog rođenja nakon toga je otišao Englesku. Putovao je većinu vremena i bavio se nešto malo izrađivanjem oruđa. Nasmiješio se Annei koja ga je gledala sa olakšanjem, ali i laganom brigom u očima. „Je li ovdije?“ upitao ju je „Ne nije, otišla je po vodu do bunara, ali brzo će se vratiti.“ William je nije bio siguran kako će Isabella reagirati na njegov dolazak i spoznaju da joj je on otac. Anne, Gregoire i William još su neko vrijeme pričali i William je zaključio da bi bilo bolje da još Isabella ne dozna da joj je otac. Spremio se za odlazak i još se jednom zahvalio Anne i Gregoire. Krenuo je putem kroz šumu sa drvoredom koji prolazi kraj bunara.

Početak života Isabelle Swan...

Hladni vjetar je puhao crnom šumom blizu malog gradića Kolari na sjeveru Finske i najavljivao strašnu snježnu oluju koja dolazi. Bila je zima 1844. godine, nikad prije tako hladna. Ljudi su trčali u panici svijesni oluje koja dolazi. Pokušavali su umiriti konje, odvesti djecu i žene na toplo i sigurno, sakupljali svoje stvari, zatvarali prozore i pokušavali izvuči živu glavu iz ovakve oluje i ledenog snjega koji ju je pratio.

U jednoj maloj kućici u selu živjela je jedna nepokretna starica sa svojom kčerkom kojoj je bilo ime Leticija. Tek joj je bilo 19 godina, ali se brinula o svojoj staroj majci Evangelisti i svim ostalim kućanskim poslovima. Leticija je bila svijesna katastrofe koja im se bliži. Trebala je zatvoriti veliki bunar koji se nalazio kraj njihove kuće i koji je bio cijeli dan otvoren radi pristupa pitke vode njoj i drugim ukućanima sela i trebala je zatvoriti njihovu jedinu kobilu koju su imale, staru Magdu. Leticija se požurila prvo do kobile. Jadna Magda sva se uspaničarila i prepala od navale snježnih pahulja i hladnog vjetra, ali Magda je bila poslušna i dala se u ruke mlade Leticije koja ju je odvela sa otvorenog u sigurnu štalu.

Leticija se ogledala oko sebe i uvidjela da je ona jedina koja je ostala vani, svi su se smjestili i zatvorili u svoje kuće. Požurila se da još samo zatvori bunar jel on nije smio ostat otvoren radi pitke vode koja bi se mogla zalediti. Kada je došla do bunara i dohvatila veliki, teški, kameni poklop, poskliznula se i pala. Veliki poklop joj se srušio na donji dio tijela i nije ga mogla dignuti. Zvala je upomoč i vikala, al je nitko nije čuo.

Ali u jednom trenu netko je dohvatio jednom rukom poklop, digao ga kao pero i stavio na bunar, a drugom obujmio Leticiju oko struka digao ju i odnio u kuću. Leticija je odmah znala tko je to. To je bio ON. William Grey, jedini od ostalih vampira iz klana Grey-evih. Bio je zadnji svoje vrste i živio je sam izvan grada. Hranio se krvlju velikih životinja, a ne ljudskom. Htio je biti u dobrim odnosima sa ljudima, ali su ga oni odbacivali radi straha, a nešto i radi gađenja. Osim jedne osobe, Leticije. Ona ga je voljela svim svojim srcem baš onakvog kakav je i nije marila za ostale. Njena majka ju nije spriječavala u tome, jer je i sama bila svijesna koliko im William pomaže i koliko voli Leticiju.

Leticija i William su se sve više zaljubljivali jedan u drugo da je jednog dana Leticija nekim čudom ostala u drugom stanju. William je znao da ako dođe do poroda Leticija neče moči preživjeti. Leticija je trpjela 9 mjeseci strašne bolove, puno veće od normalnih bolova u trudnoči.

Sredinom jeseni, točnije prvog studenog je Leticija rodila. U porodu su joj pomogle jedna od boljih prijateljica Anne i njena majka. Bila je djevojčica, velikih tamnih očiju, prekrasne bijele puti i crne kose. Odmah su je dale Leticiji, samo ju je primila, pogledala i zatvorila oči. Leticija je u porodu izgubila previše krvi i umrla. Njena zadnja želja je bila da se djevojčica zove Isabella. William je bio na prozoru i sve promatrao. Kada je ugledao Isabellu bio je presretan, ali i tužan jer je ostala bez majke. William se nije mogao brinuti o njoj, pa je samo ušao u kuću i tiho rekao Anne da se dobro brine o njoj jer on nemože.

Isabella je bila vrlo povučena i tiha. Išla je u školu i bila je najinteligentnija u školi, ali učitelji i Anne su bili vrlo zabrinuti za Isabellu jer je bila toliko tiha i povučena. Anne je znala tajnu tko joj je otac, ali ju nikad nije rekla Isabelli. Dok jednog dana na Isabellin 13 rođendan netko nije došao njima u posjet.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Credits

Dizajn: Blog Coder
Kostur: Blog Skins
Slika: Devianart
Brushes: Veredgf